Zašto se životinje igraju?

Ne igraju se samo djeca nego i životinjski mladunci. Zapravo, to je jedino što i rade, osim najosnovnijega - spavanja i hranjenja. No, je li to zaista samo zabava? Zašto se onda gdiekad igraju i odrasle životinje? Znanstvenici još uvijek pokušavaju utvrditi zašto se životinje igraju, i još uvijek nisu sasvim sigurni. Pogledat ćemo pobliže neke od njihovih zaključaka.

Veliki broj životinja se igra. Ta je značajka vjerojatno zajednička svim sisavcima. Vjeverice, mladunci medvjeda, klokana i nekih majmuna, da ne spominjemo naše pseće i mačje dlakavce, pravi su klaunovi. Čak su i kornjače veoma zabavne u svojoj sporoj igri. Vrlo su zaigrani i morski sisavci – tko još nije vidio delfine kako se vrte dok iskaču iz vode ili kako lupetaju repnom perajom i prskaju članove svoje vrste?

Igra može biti i opasna

Kad pomislimo na psiće i mace tijekom igre, čini nam se da je igra u životinjskom svijetu ljupka i vrlo zanimljiva. U stvarnom svijetu divljih životinja igra je sve samo ne to. Već znamo da se tijekom igre životinje mogu i ozlijediti, iskorištavaju energiju i troše teško prikupljenu hranu, a tijekom igre su i puno lakši plijen za grabežljivce jer nisu toliko oprezne i ne primjećuju događaje oko sebe. Ustvari, možemo pronaći više razloga protiv igre nego za igru. No igra ipak postoji, čak i među divljim i ugroženim životinjama, iako evolucija sva "nepotrebna" ponašanja vrlo brzo kažnjava. Upravo zato igra je vjerojatno potrebna.

Igra je škola za život

Ako promatramo životinje, možemo primijetiti da se igraju poput djece. Kao što se djevojčice igraju s lutkicama, ili su frizerke, ili kuhaju, dječaci voze traktore, igraju se policajaca i lopova, ili kose travu s plastičnim kosilicama i tako stječu vještine za život, jednako tako i životinjski mladunci igrajući se stječu vještine potrebne za život. 0 igri možemo prepoznati oblike ponašanja odraslih životinja, samo ih mladunci svladavaju na djetinjast i razigran način.

Možemo vidjeti i napadačko ponašanje (kad pomislimo na pseće mladunce koji reže jedan na drugog i pokazuju svoje "opasne" i strašne zube), lov, pa i spolno ponašanje, skrivanje, traženje i slično. Tako životinje uvježbavaju svoje sposobnosti preživiljavanja.

Čak i kod naših udomaćenih prijatelja vrlo su živa sjećanja na prijašnji neudomaćeni život, i instinktivno znanje preživljavanja vidimo upravo tijekom njihove igre.

Primjerice, mačka se penje po drveću ili nosi u zubima plišanu životinju, baš kao da nosi pravi ulov; štene ovčara natjerava članove svoje obitelji. Kod svih oblika igre postoje i granice - štene se zna igrati sa svojim vlasnikom a da ga pritom ne grize kao da lovi pravi plijen. Čak i kod zamoraca i hrčaka te drugih udomaćenih životinja možemo vidjeti igru koja oponaša njihovo instinktivno uvježbavanje bijega i skrivanja. Primjerice, skrivanje u plastu sijena, skakanje preko prepreka u kavezu ili izgradnja skloništa od bilo kojeg materijala koji mu je na raspolaganju.

Je li igra nužna za preživljavanje?

Sa psima, macama i drugim kućnim najčešće nemamo problema - psi veselo trče za svojim lopticama, a mace bezbrižno love svoje plišane miševe. Katkada je njihovo veselje toliko očito da bez razmišljanja možemo reći da naši ljubimci u igri jednostavno uživaju. Znanstvenici imaju malo više problema s igrom divljih životinja. U prirodnom je okolišu gotovo sva energija usmjerena na preživljavanje - traženje hrane, skrivanje, zaštitu obitelji, potragu za skloništem, skrbi za potomke, spavanje... U svemu tome životinje rade još neke druge stvari. Zanimljiva aktivnost koja se ne može uvrstiti u spomenu ponašanja svakako je igra. Zamislite vrane koje žive na Aljasci. Spuštaju se po krovovima prekrivenima snijegom, ponekad s nekom grančicom u kljunu. Nakon što dođu do dna, lete natrag na vrh i ponavljaju to mnogo puta. Baš kao djeca koja spuštaju niz tobogan. Znanstvenici još uvijek nisu pronašli pametni razlog zašto bi takvo ponašanje bilo nužno za njihovo preživljavanje; očigledno je da to rade samo radi zabave i veselja. Zato smatraju da je to način njihove igre. Neki galebovi, na primjer, jedu rakove i školjke koje su skrivene u tvrdim oklopima. Da bi došli do slasnoga mesa, s visine ih bacaju na tlo. Gdjekad se poigravaju s njima - visoko u zraku ih ispuste, zalete se padajućim zalogajčićem i još ga u zraku presreću. I tako se i iznova igraju.

Igra je način za oslobađanje napetosti

Većina je životinja stalno oprezna i napeta, u nekakvom obliku stresa: ili su nekome plijen ili vrebaju neki plijen ili ih ugrožavaju drugi čimbenici iz okoliša. Možemo pretpostaviti kako bi bilo da životinje moraju cijeli dan provoditi u takvom napetom stanju. Zato je tih nekoliko kratkih minuta koje provode u igri, bezbrižno se zabavljajući i opuštajući, stvarno korisno. Također, igra u nekoj skupini, stadu, krdu ili čoporu neki je oblik druženja. Sve to vrijedi i za našeg četveronožnog ljubimca. Sjetite se kako cijeli dan čeka da se vratimo iz škole ili s posla, a zatim se zajedno opuštamo kad odemo u šetnju ili se igramo. Isto vrijedi i za pseću školu. Pas koji ide u školu punih 60 minuta treba biti pažljiv, poslušan i pristojno se ponašati, što od njega zahtijeva prilično mentalne snage i koncentracije. Zato nakon takvoga školskoga sata slijedi opuštena igra ne bi li napetost popustila, a za psa je to i nagrada za trud.


Sva događanja


Kategorija:
,

Sva događanja Prijava događaja