Reci: more

Kada kažeš more, to sam ja. Možeš viknuti, snažno i glasno: MORE! Pa još jače i jače: MOREEE! Jer i to sam ja. Možeš i šaputati, gotovo nečujno: moreee... i to sam ja.

Kada kažeš more, to sam ja, i ja, i ja, i ja... U meni počivaju sva mora ovoga svijeta, zato ću ti, mali čovječe, pričajući o sebi, pričati o svima njima.

Imam godina koliko i ovaj svijet. Više od tvog pretka koji je bio prvi. No to me ne čini starim, nisam starac. Za razliku od čovjeka, ne prolazim, ne nestajem. Pratim čovječanstvo na putu k vječnosti. Doduše, sa mnom se događaju neke promjene posljednjih desetljeća, ali te promjene nisam ja izabrao. One nisu za moje dobro. Iako su me tvoji preci u svom životu gledali nebrojeno puta, možda, možda ti još nisu rekli...

Ja sam poput tebe, dijete, golemo dijete, jer se moje srce cijelo daje čovjeku. I ništa nikada ne traži zauzvrat. Čista ljubav! Ćud mi je prevrtljiva. Ima dana kada se smijem zajedno sa suncem. Tada se rastegnem koliko sam dug i širok, zategnem svoje obline, pritajim dah i tiho, tiho šapćem. Prisloni svoje uho i nauči moj jezik. Šššššššš... Ima i drugih zvukova... Otkrij ih... Opušta, zar ne?! Zaboravi svoje brige. Budi sada i ovdje. Gledaj rijeku otopljenog zlata kako teče po meni sa sunca. Igraj se pogledom po mojim prostranistvima dokle god ti pogled seže. Ponekad su nepregledna, zar ne? Ponekad ih kakvo kopno presiječe, a onda se opet ja nastavljam. Gledaj me u kapljicama bisera koji frcaju u skokovima jata riba. Pronađi me u čipki koju valovi vezu i u kopreni sunčanih zraka ispod površine mora. Koliko finih tvorevina! Neka se mir mojih dubina uvuče u tebe. Ima dana kada bih se igrao i igrao. Najviše volim igru s vjetrovima jer me pokrenu, uzburkaju. Osjećam se tada kao akrobat na leđim ogromnih dupina koji skaču, propinju se i savijaju. A kada se dupini pretvore u morska nemani koje se pjene, kovitlaju i propinju, izgubim se. Utrkujem se sa samim sobom dižući se do ogromnih visina i naglo se spuštajući. Tada svaka igra prestaje. Postajem opasan. To je nešto jače od mene i samo najbolji mogu biti sa mnom. Kao što naglo počinjem, tako znam i naglo prestati. Umirim se kao da ništa nije ni bilo.

Pogledaj na obale, mali čovječe, poslije takvih neobuzdanih i divljih jurišanja. Prepune su darova za tebe. Školjike, pužići, alge, spužve, koralji... i ono što je čovjekovo, što ne bi smjelo biti u meni. To me guši i truje. Možda ti još nisu rekli... A ja imam preavo bogatstvo u sebi. Stvorenja koja još nisi otkrio. I bolje da nisi... jer... ispod mojih dubina krije se srce svijeta. Ne može sve biti tvoje. Možda ti još nisu rekli...

Ja spajam krajeve i ljude. Hranim. Sviram po hridinama i pećinama, stvaram simfoniju života i potvrđujem ljepotu postojanja. Nemoj to nikada zaboraviti. Tvoj sam mir, nadahnuće i oslonac. Tvoje sam bogatstvo, ljepota. Uzmi onoliko koliko ti treba. I čuvaj srce svijeta.

Napisala: Maja Brajko Livaković
Izdao Mozaik knjiga d.o.o. u dječjem časopisu "Prvi izbor", lipanj 2014.
Objavljeno uz dozvolu izdavača
www.mozaik-knjiga.hr/prvi-izbor


Sva događanja


Kategorija:
,

Sva događanja Prijava događaja